Ksenija Belada je student druge godine inženjerstva na Univerzitetu Kembridž u Velikoj Britaniji, dolazi iz Podgorice. Osnovnu školu „Sutjeska“ završila je sa diplomom „Luča“, nakon čega je upisala matematički smjer Gimnazije „Slobodan Škerović“ koji je pohađala dvije godine. Kao dobitnica HMC stipendije koja srednjoškolcima iz Istočne i Centralne Evrope pruža mogućnost školovanja u Velikoj Britaniji, srednju školu završila je u Royal Masonic School for Girls u blizini Londona. Tamo je izučavala matematiku, naprednu matematiku, fiziku i kompjuterske nauke i nakon dugog prijavnog procesa konačno upisala fakultet o kojem je maštala još od osnovne škole.
Možete li nam reći više o putu Vašeg školovanja, zašto baš struka kojom se bavite?
Od malih nogu gajim afinitete ka matematici zahvaljujući mojoj mami koja je profesor matematike. Kao mala sam uvijek slušala njene časove kod kuće i već kao mlađi osnovac znala da izrecitujem „prvi na kvadrat, plus dvostruki prvi puta drugi, plus drugi na kvadrat“. Iako naravno tada nisam znala šta sve to znači, ti mamini časovi su utemeljeli moje prve korake i ljubav prema matematici.
U Osnovnoj školi „Sutjeska“ sam nastavila da razvijam ovo interesovanje kroz takmičenja na školskom i državnom nivou. U sedmom razredu sam otkrila i ljubav prema fizici, te se nakon osnovne škole matematičko odjeljenje Gimnazije „Slobodan Škerović“ nametalo kao jedini pravi izbor za nastavak mog školovanja. Nakon dvije godine provedene u podgoričkoj Gimnaziji, prijavila sam se za HMC stipendiju i kao njena dobitnica počela da pohađam Royal Masonic School for Girls u okolini Londona. Britanski sistem u kom se izučavaju svega 3 do 4 predmeta na kraju srednjoškolskog obrazovanja mi je omogućio da se konačno potpuno posvetim onome što me najviše zanimalo. Nastavila sam i sa takmičarskim aspektom i osvajala nagrade na britanskim olimpijadama iz matematike i fizike.
Podjednako voljevši oba predmeta, znala sam da ne mogu da se opredijelim za samo jedan od njih, te sam za fakultet odlučila da upišem inženjerstvo kroz koje bih mogla spojiti ove dvije nauke. Fascinirana raketama i kao vječito „svemirsko dijete“, odlučila sam da je aerospace moj životni poziv. Iako kao student smjera „Engineering“ na Kembridžu prve dvije godine učim opšti inženjering, znanje iz raznih sfera ovog zanimanja će mi sigurno koristiti kada se na trećoj godini budem specijalizovala u aerospace-u.
Da li možete kroz poređenje sa tamošnjim načinom studiranja ocijeniti šta to nedostaje crnogorskom sistemu obrazovanja?
Razlika koja je meni bila najizrazitija je praktični dio nastave. Nisam imala priliku da se upoznam sa našim univerzitetskim obrazovanjem iz prve ruke, ali zato sa sigurnošću mogu govoriti o srednjim školama. U Engleskoj je praktična nastava u opremljenim labaratorijama izuzetno zastupljenija, eksperimenti su sastavni dio gradiva i ocjene, a đaci teorijsko znanje utvrđuju primijenjujući ga u praksi.
Još jedna stvar koju bih istakla su prilike za mlade. U Britaniji postoji bezbroj projekata, prilika za istraživanje i sticanje ozbiljnog iskustva u struci, čak i u relativno ranim fazama školovanja. Kada sam tek počela da pohađam srednju školu u Engleskoj, suočavala sam se sa učenicama koje su već odradile određene prakse i imale vrlo impresivne projekte u svom CV-u. Svi relativno rano počnu da razmišljaju o budućem pozivu i karijeri, upravo zato što imaju toliko mogućnosti za usavršavanje.
Uspješan ste student, i osvajali ste nagrade na takmičenjima. Koje dosadašnje iskustvo je za Vas najznačajnije?
Izdvojila bih dva. Za početak, drugo mjesto na Olimpijadi znanja iz matematike u sedmom razredu koje je bilo moja prva nagrada na takmičenju državnog nivoa. To mi je dalo vjetar u leđa, pokazalo koliko se naporan rad isplati i služilo kao podstrek za naredne godine.
Drugo značajno iskustvo je bio školski CanSat tim u Velikoj Britaniji u okviru kojeg sam učestvovala u izradi satelita veličine i oblika limenke za Koka-kolu za takmičenje organizovano od strane Evropske svemirske organizacije. To mi je bio prvi praktični rad, u okviru kog sam bila zadužena za radio komunikaciju između našeg satelita i stanice na zemlji. Testiranje dometa radio modula na pustoj cesti iza škole mi je ubjedljivo omiljeni dio ovog iskustva, a nikada neću zaboraviti pobjedonosni osjećaj tog hladnog petka popodne nakon što smo shvatili da sve radi kako treba.
Čime se trenutno bavite, kakvi su Vam planovi za budućnost?
Proteklog ljeta sam obavljala praksu u start-up kompaniji Super Sharp Space Systems koja se bavi izradom svemirskih teleskopa. Tamo sam radila prvenstveno kao „thermal engineer“, ali je posao obuhvatao raznolike zadatke, od simulacija i programiranja, do dizajniranja strujnih kola.
Pored ovoga, radila sam i u okviru univerzitetskog raketnog tima, Cambridge University Space Fligth, u proizvodnji djelova i sastavljanju druge faze rakete Griffin I na kojoj trenutno radimo. Ona treba da postane prva amaterska raketa u Evropi koja će otići u svemir, tj. preletjeti Von Karmanovu liniju, i dostići visinu od 150km. Trenutno finalizujemo pripreme za lansiranje druge faze, koje očekujemo u novembru.
S obizrom na to da britanski fakulteti funkcionišu po principu 3+1, preostaju mi još 3 godine do završetka studija. Do tada planiram da maksimalno koristim sve prilike koje mi se ukažu, odradim još nekoliko praksi u aerospace kompanijama i, ako sve prođe kako treba, svjedočim uspješnom lansiranju Griffina I.
Da li imate neki hobi, čime se bavite u slobodno vrijeme?
Osim Cambridge University Space Flight-a, koji iako vrlo tehniči zapravo spada u slobodno vrijeme, treniram odbojku za univerzitetski tim. U prvom sam timu i ove godine sam vice-kapiten. Malo je reći da obožavam da igram. Nakon napornog radnog dana na fakultetu, odem na trening i dva sata ne razmišljam ni o čemu osim gdje se nalazi lopta. Ovo je odličan način za odušak i resetovanje mozga, a i tim je vrlo složan i svi smo bliski. Pošto odbojka nije pretjerano popularna u Engleskoj, tim je veoma internacionalan, tako da sam se zbližila sa ljudima iz cijelog svijeta, a ima i dosta ljudi sa Balkana. Veoma mi je drago što sam nakon godina treniranja u Crnoj Gori nastavila da se bavim odbojkom i na fakultetu.
Koji je Vaš savjet za mlade u Crnoj Gori?
Samoinicijativa je vrlo bitna. Poručila bih mladima da se interesuju i raspituju o onome što ih zanima i da budu vrlo uporni. Stvarajte sebi prilike, koristite ih i nemojte se uplašiti nečega prije nego što ste ga uopšte probali. Iz iskustva mogu reći da su se uglavnom one stvari oko kojih sam bila nesigurna u početku na kraju pokazale kao najbolje odluke.
