Upoznajte Dr Vladanu Domazetović, naučnicu iz Crne Gore koja se bavi kliničkim istraživanjem i radi u Firenci. U intervjuu saznajte više o njenom putu ka uspjehu, motivaciji, radu i životu.
Možete li nam ukratko reći nešto o sebi i poslu kojim se bavite?
Moj studiozni i istraživački iter se formirao na Univerzitetu u Firenci, gradu u kojem se nauka uspješno razvijala ruku pod ruku sa umjetnošću. Po struci sam farmaceutski hemičar sa doktoratom iz biomedicinskih nauka. Nekoliko godina provela sam radeći osnovna istraživanja o uticaju oksidativnog stresa na poremećaj metabolizma kostiju i na inflamatorne procese intestinalnog trakta, u suštini istraživala sam molekularne mehanizme koji su u osnovi takvih patoloških promjena, kao i uticaj raznih prirodnih supstanci na te procese. Od nedavno radim u renominiranoj firentinskoj dječijoj bolnici kao koordinator pedijatrijskih kliničkih studija u oblasti onkologije.
Napravili ste skok od osnovnog ka kliničkom istraživanju – šta Vas je najviše privuklo kod posla kojim se trenutno bavite?
U praktičnom smislu osnovno i kliničko istraživanje su dva različita procesa. Međutim, suštinski se nadovezuju i prate. Dok se osnovno istraživanje može učiniti dosta dalekim od pacijenta i njegove bolesti u holističkom smislu (uzimajući u obzir simptome i kompleksnost patoloških procesa unutar samog organizma), ono ustvari predstavlja jedan jako mali, ali važan, korak za sva naredna naučna otkrića. Sa druge strane, klinička istraživanja predstavljaju most između osnovne nauke i zdravlja ljudi. Ona su veoma bitan element zdravstvene zaštite u visoko razvijenim zemljama i zbog toga sam željela da shvatim kako ona funkcionišu. U posljednjih 40 godina, pedijatrijska onkologija u Evropi je postigla značajan napredak u povećanju stope preživljavanja pacijenata, i to do 80% sa prethodnih 10%.
Kako gledate na učešće djece u kliničkim studijama?
Pedijatrijske kliničke studije pokreću brojna složena psihološka i etička pitanja, ali u onkologiji one su neophodne, jer je izuzetno mali broj terapeustkih rješenja koja se koriste kod djece, a koja su zapravo testirana na pedijatrijskoj populaciji, čiji su fiziologija i metabolizam drugačiji nego kod odraslih. Svi ljekovi koji se tesiraju nijesu bez nuspojava, ponekad čak i ozbiljnih, tako da studije imaju za cilj da, pored efikasnosti, razumiju i bezbjednost terapija. Ne zaboravimo da tamo gde se sprovode klinička istraživanja, inovativni ljekovi i nove terapeutske strategije stižu ranije.
Da li je to nešto čime ste oduvijek htjeli da se bavite, ili ste se za ovu granu nauke zainteresovali tokom školovanja?
Jedna izuzetno pametna osoba mi je jednom prilikom rekla da postoje dvije vrste ljudi: oni koji oduvijek znaju čime žele da se bave i Čak Noris. Ja sam Čak (smijeh). Kao učenik nijesam imala viziju karijere sa kojom ću biti srećna narednih 50-ak godina, znala sam koje predmete volim da učim i to me je donekle vodilo u izboru studija. Studije hemije i tehnologije farmacije su nešto na čemu sam i dan danas najponosnija, što zbog težine studija koja su oblikovala moju formu mentis, što zbog definicije karaktera u jednom, delikatnom za sve mlade, tranzicionom periodu sazrijevanja. Po prirodi sam neko ko živi u sadašnjem momentu, i danas nakon više od 10 godina imam problem sa stavljanjem okvira samoj sebi u tom smislu. Volim da vidim gdje će me radoznalost odnijeti. Kad je pokrenuta naša znatiželja, manje je vjerovatno da ćemo postati plijen potvrđivanju već postojećih ideja i zamisli. Radoznalost nas dovodi do stvaranja alternativa.
U kolikoj mjeri je tehnologija zastupljena u Vašem poslu, i možete li nam navesti neke primjere njenog korišćenja?
Kao u svakom području našeg života, tehnolgoija je i u kliničkom istraživanju napravila pravu revoluciju. Uspjela je da olakša i pojednostavi posao istraživača, kao i da uštedi dosta vremena, kako istraživačima tako i pacijentima. Tehnologija je, takođe, povećala učešće pacijenata, smanjila njihovo opterećenje i pomogla im da se osjećaju više uključenima u istraživački proces. Prije svega, omogućila je da se pacijent lakše prilagodi kliničkom istraživanju, i da se lakše sortiraju potencijalni kandidati za istraživanje na osnovu podataka unesenih u zdravstveni sistem. Osim toga, danas neke od najperspektivnijih kliničkih studija za liječenje onkoloških bolesti predviđaju veliki doprinos bioinžinjerijske tehnologije, kao što je, na primjer, razvoj CAR-T – personalizovane terapije koja predviđa manipulaciju ćelija imunog sistema pacijenta, kako bi mogle prepoznati i uništiti tumorne ćelije. U skorije vrijeme je i pandemija Covid-19 dodatno učvrstila važnost digitalizacije u svijetu kliničkih ispitivanja ljekova. Sa druge strane, povećana upotreba elektronskih zdravstvenih kartona čini sigurnost podataka i privatnost izazovnijim. Stoga je strategija zaštite podataka od ključnog značaja za očuvanje povjerenja pacijenata i drugih stranaka.
Da li Vaša struka može da doprinese borbi protiv pandemije koronavirusa, i na koji način?
Da. Pandemija koronavirusa je u domenu epidemiologije, infektologije i virologije pokrenula veliki broj kliničkih ispitivanja širom svijeta (nešto manje od 2000 kliničkih studija). U Italiji je u toku 35 kliničkih ispitivanja, koja je odobrila italijanska agencija za ljekove o potencijalnim terapijama za Covid-19. To je dodatno valorizovalo figure kao što su koordinator kliničkih studija i Data Manager od važnosti za uspjeh kliničkih studija, posebno u vidu podrške ljekarima kao direktnim eksperimentatorima.
Šta najviše volite da radite kada nijeste na poslu?
Kada nijesam na poslu, volim da sam u prirodi, i, po mogućnosti, u Crnoj Gori. Imam puno hobija, jedan od omiljenih je krasnopis – nasljedstvo od đeda Dušana, dobrog čovjeka kojeg nažalost nijesam imala priliku da upoznam.
Imate li poruku, ili savjet, za učenike i studente u Crnoj Gori koji vole hemiju, biologiju, farmaciju i medicinu?
Mladi ljudi koji gaje sklonost ka nauci imaju razvijen senzibilitet ka svemu što ih okružuje. Senzibilitet omogućava oblikovanje etičkih, političkih i psiholoških načela jednog društva. U kombinaciji sa vještinama i naukom, senzibilitet postaje dragocjen za stvaranje izvrsnosti. Oni koji proučavaju ove discipline imaju zadatak i odgovornost da osiguraju da ta izvrsnost ne živi u funkciji individualnih ciljeva, već da zaživi u većem drušvenom kontekstu i bude od koristi za čovječanstvo.
Leave a Reply