Sprovedene su detaljne studije na odgovor o jednostavnim plazmonskim nanoštapovima na polarizovano osvjetljenje. Hilarna reakcija može se desiti u zavisnosti od toga kako je ta polarizacija orijentisana na ose simetrije nanostrukture. Ovaj hilarni odgovor se može ispitati korišćenjem drugog polarizatora da bi se regulisao odziv spektra sistema.
U novom pristupu bezbijednosti koji ujedinjuje tehnologiju i umjetnost, istraživači EPFL-a su kombinovali srebrne nanostrukture sa polarizovanom svjetlošću, da bi dobili niz sjajnih boja, koje se mogu koristiti za kodiranje poruka.
Sjajna nanopolarizovana svjetlost kroz nanostrukture iz određenih pravaca reflektuje različite i lako prepoznatljive boje. Drugim bojama bi se mogli dodijeliti brojevi, koji se zatim mogu koristiti za predstavljanje slova korišćenjem standardnog ASCII koda elektronske komunikacije.
Istraživači su koristili kvartarni kod sa ciframa 0, 1, 2 i 3 za šifrovanje poruke (za razliku od češće korišćenih binarnih kodova 0 i 1). Proces hromo-šifrovanja je kreiran kao sekvenca četvorocifrenih nizova sastavljenih od različitih kombinacija boja koje se mogu koristiti za ispisivanje poruke.
Na primjer, korišćenjem njihovog sistema, sekvencu narandžaste, žute, crvene i bijele boje bi predstavljale redom cifre 1, 0, 2, 0 – niz brojeva koji su za uzvrat kodirali slovo “H” u tajnoj poruci “Hello!”.
Olivije Martin, koji je godinama izučavao optiku nanostruktura, kao šef laboratorije za nanofotoniku i metrologiju inžinjerske škole EPFL kaže: “Nijedna šifra boje nije jedinstvena, što znači da ista cifra – 0, 1, 2 ili 3 može predstavljati drugu boju”. To znači da je sistem šifrovanja još sigurniji jer je šansa da se pogodi tačan kodni niz manja.
Ključ ove nove metode je neobična reakcija srebrnih nanostruktura na polarizovanu svjetlost. Varijacije u dužini i položaju nanostruktura prvo su korišćenje za stvaranje različitih boja koje su istraživači vidjeli. Zatim su bili izloženi polarizovanoj svjetlosti, što je izazvalo oscilovanje svjetlosnih talasa u unaprijed određenim pravcima (vertikalno, horizontalno ili dijagonalno).
Pored kodiranja poruka, ovaj metod se može koristiti i za reprodukciju slike. Za testiranje, naučnici su proizveli Pikasov mediteranski pejzaž u nanometarskoj skali. Zamjenili su piksele digitalne reprodukcije slike svojim srebrnim nanostrukturama. Kao i kod metode nano-šifrovanja, umjetničko djelo je otkriveno tek kada je svjetlost polarizovana u pravom smjeru, obasjana na “nano sliku”.
Martin kaže da kombinacija nanotehnologije i vizuelne percepcije ove metode ima mnogo potencijala za umjetničke primjene i tehnike šifrovanja, kao što su sigurnije novčanice.
“Nanomaterijali i boje su na raskrsnici visoke tehnologije i smatram da je to veoma privlačno. Korišćenjem nanostruktura, možete kodirati veliku količinu informacija u izuzetno malom prostoru, tako da postoji potencijal za visoku gustinu informacija. Istovremeno, pristup šifrovanju koji se može pročitati i protumačiti golim ljudskim okom, umjesto kompjuterom, mogao bi biti koristan”.
Izvor: techexplorist.com
Članak objavljen u okviru aktivnosti projekta “Od ideje do proizvoda”, koji je podržalo Ministarstvo nauke i tehnološkog razvoja Crne Gore. V
