Razlog zbog koga Zoom pozivi iscrpljuju vašu energiju
Video razgovori nas održavaju zaposlenim i povezanim. Ali, šta ih čini tako napornim, i kako možemo smanjiti zamor Zoom-a (u daljem tekstu – Zum)?
Od početka izbijanja pandemije COVID-19, provodimo više vremena na video pozivima, nego ikad ranije, i za mnoge je to iscrpljujuće.
Ali, šta nas to tačno iscrpljuje? BBC Worklife je razgovarao sa Đanpjerom Petriglijerijem, profesorom saradnikom na Insidu, koji izučava održivo učenje i razvoj na radnom mjestu, i Marisom Šafler, profesoricom saradnicom na Univerzitetu Klemson, koja izučava dobrobit radnog mjesta i djelotvornost timskog rada.
Da li su video pozivi teži? Šta je različito u poređenju sa razgovorom licem u lice?
Video pozivi zahtijevaju više pažnje nego razgovori uživo, navodi Petriglijeri. Video pozivi podrazumijevaju da treba više da se potrudimo da odgonetnemo neverbalne znakove, poput izraza lica, boje i visine glasa i govora tijela; obraćanje više pažnje na sve to, troši puno energije. “Naši umovi su zajedno, dok naša tijela osjećaju da nijesmo. Takav nesklad, koji u ljudima izaziva suprotna osjećanja, jeste naporan. Ne možete se prirodno opustiti u razgovoru”, rekao je.
Tišina je dodatni izazov, dodao je on. “Tišina stvara prirodni ritam u razgovorima uživo. Međutim, kada se to desi u video razgovoru, postajete zabrinuti zbog tehnologije.” To, takođe, izaziva u ljudima neprijatnost. Jedno istraživanje njemačkih akademika, iz 2014. godine, pokazalo je da kašnjenje kod telefona ili konferencijskih sistema oblikuje naše negativno mišljenje o ljudima: čak su i zbog kašnjenja od 1,2 sekunde ljudi doživljavali sagovornika manje prijateljskim ili skoncentrisanim.
Dodatni činilac, govori Šafler, jeste ako smo fizički na kameri, jako smo svjesni da nas posmatraju. “Kada ste na video konferenciji, znate da svako gleda u vas; vi ste na sceni, pa stoga nastaje socijalni pritisak.” Takođe je veoma teško ljudima da ne gledaju svoje lice, ako ga mogu vidjeti na ekranu, ili da ne obraćaju pažnju na to kako izgledaju pred kamerom.
Kako trenutne okolnosti doprinose tome?
Iako video razgovori dolaze sa dodatnim stresom, naš zamor od Zuma ne može biti izazvan samo time. Naše trenutne okolnosti: zatvorenost, karantin, rad od kuće i slično, takođe doprinose.
Petriglijeri vjeruje da utisak da se osjećamo primoranim na ovakve razgovore, isto doprinosi tegobi.
Tu je i činjenica da djelovi našeg života, koji su do sada bili razdvojeni: rad, prijatelji, porodica – sada se događaju na istom prostoru.
Kako možemo da ublažimo zamor Zuma?
Oba stručnjaka predlažu ograničavanje video poziva na one neophodne. Uključivanje kamere treba da bude izbor, i uopšte treba razumjeti da kamere ne moraju biti uključene stalno tokom svakog razgovora. Postavljanje ekrana sa strane, umjesto po sredini, takođe može olakšati koncentraciju, naročito u grupnim razgovorima, navodi Petriglijeri.
U nekim slučajevima, dobro je razmisliti da li su video pozivi najefikasnije rješenje. Kad je riječ o poslu, Šafler preporučuje da podijeljeni podaci sa bilješkama mogu biti bolji izbor, koji izbjegava pretrpavanje informacijama. Ona, takođe, preporučuje da odvojimo vrijeme za društveni razgovor, prije nego što se bacimo na posao. “To je način da se povežemo sa svijetom, i da održavamo povjerenje i umanjimo zamor i zabrinutost.”
Uvođenje razmaka između video razgovora, može takođe da nas osvježi, pokušajte istezanje, popijte piće, ili uradite malo vježbanja, kažu naši stručnjaci.
I, možda, govori Petriglijeri, ako želite da se povežete, budite tradicionalni. “Napišite pismo nekome, umjesto susreta na Zumu. Kažite im da vam je zaista stalo do njih.”
Izvor: bbc.com
